SANDRA PETRŽ - šminka i frizura studenti Akademije Purity
Sandra Petrž
Studenti Akademije Purity radili su šminku i frizuru Sandri Petrž. Sandra Petrž se fotografisala za naslovnicu svoje nove knjige. Nosila je dve različite kombinacije šminke i frizure. Frizura je bila u stilu princeze sa zlatnim aksesoarom nalik kruni. Nosila je haljinu u orijentalnom stilu koja se idealno poklapa formom uz ovu frizuru. Promena frizure i šminke bila je ispravljena, eleganta kosa sa crvenim karminom. Šminku i frizuru su radili studenti prve godine smera Makeup artist.
Više o smeru MAKEUP ARTIST pogledajte OVDE
Sandra Petrž: Sandročka, zlostavljana
– odlomak –
Bijeg
Kupile smo kartu za autobus. Nedjelja je navečer, uspavala sam sina. Usred noći, u mraku, u tišini, spremale smo kovčege. Jedan s mojim osnovnim stvarima, a drugi za sve djetetove stvari i igračke. Jebeš bunde, jebeš štikle, jebeš Njega i ovakav život! Nisam spavala cijelu noć, nije ni Marija, a ujutro oko sedam spremila sam maloga i rekla mu da idemo k baki, u zoološki vrt, k prijateljima, a tata će doći za nama ako stigne. Marija je zvala taksi. Tamo taksi vozi za jedan euro po cijelom gradu. Taksi je stigao. Noge su mi drhtale, osušila su mi se usta. Ne znam kako sam uopće došla do prizemlja. Ispred zgrade nema nikoga osim ljubazna taksista. Dijete je mirno, a ja samo glumim mirnoću. Drhti i moja Marija. Kupila sam kartu samo do grada gdje živi moja draga, najdraža tetka B. od početka rata u Jugi. Nisam imala novca do svoje zemlje i svoga grada. Kupila sam malome sendviče i sokove, ja nisam jela. Samo da sjednem u autobus. Deset je sati, autobus kasni jedan sat! Skrivamo se u jednoj maloj uskoj uličici, a sunce zapeklo, znoj curi… Još malo, još pola sata. Dolazimo na stanicu, okrećem se panično oko sebe očekujući da će se svakog trena On pojaviti i zdrobiti me. Ovaj put bih zaista bila mrtva. Ispred autobusa neka žena telefonira. Zamolim je mobitel, ona kaže da je službeni i da nema problema. Valjda je vidjela da sam izvan sebe. „Halo tetka, ja večeras stižem.“ Ulazimo u autobus, Marija tako tužno plače, a ja još tužnije… Umirem, povraća mi se, noge mi drhte, vrti mi se. Samo Dominik veselo maše, on se voli voziti. Autobus je neki stari ispovraćani, smrdljivi, ali meni najdraži na svijetu. Stisnem svog anđela, on zaspi. Još malo, još malo… samo da prijeđemo granicu. Evo nas prelazimo je, evo nas, još smo živi! Adio, pripizdino! Ne ponovilo se!
Kod moje tete i mojih bratića proveli smo nekoliko dana u smrtnom strahu, znajući da će On vrlo brzo doznati gdje sam. Vrlo brzo nazvao je tetu i prijetio. Nisam mogla više biti kod njih. Skupili su novac i pomogli nam da zbrišemo. Hvala im do neba!
Još su mi noge klecale, a već sam bila u maminu stanu. Pri bijegu su mi pomogli i Njegova i moja obitelj. Prestrašena, jadna, izbezumljena, gladna, jer sam imala novca samo za kartu, sendviče i sok za svog malog anđela, ali živa! To je u tom trenutku bilo najvažnije. Znala sam da će zlostavljač nanjušiti gdje sam. Morala sam brzo razmišljati jer ni kod mame nije bilo sigurno.
Policija nas baš i nije shvaćala ozbiljno iako su znali i bili svjedoci da me godinama zlostavljao i fizički i psihički. Znala bih hodati s modricama po gradu gdje smo živjeli, pa ga je jednom policija i novčano kaznila. Sto sam puta bježala od njega, došao bi po mene i sto mu se puta vraćala. Moja najveća pogreška. Jednom kad zbrišeš i spasiš glavu na ramenu, ne vraćaj se u pakao! Kod mame smo bili nekoliko dana ne izlazeći iz stana, kad se jedno jutro čulo kucanje i zvonjava. Više puta. Bio je to On. Opet onaj strah kad ti klecaju koljena, cvokoću zubi kao da si usred najgore zime vani u bluzi.
Tada je pala odluka da moram hitno u Sigurno sklonište.